Skriveni kafić u Rayongu | Iskrena recenzija Elephante Cafe

Tajland Rayong Ban Phe, kvartovski kafić u koji smo svratili prije Ko Sameta

Želim vam predstaviti jedan skriveni kafić u Ban Pheu, u Rayongu na Tajlandu. Dok sam još živio na Tajlandu, supruga i ja otišli smo do pristaništa Nuanthip jer smo planirali na Ko Samet, ali do polaska broda ostalo je još dosta vremena. Htjeli smo popiti bilo što u blizini pa smo pješice ušli u Elephante Cafe (Elephante Cafe). To je mala dvokatnica uz obalnu cestu u Ban Pheu, a većina turista koji idu na Ko Samet gotovo nikad ne svrati tamo. Čak i sada, nakon povratka u Koreju, povremeno mi na pamet ne padne njihova kava nego torta.

Iskreno, dok sam živio na Tajlandu, obišao sam stvarno puno kafića. Od hip mjesta u bangkoškom Thong Lou, preko beach kafića u Pattayi, pa sve do kafića na samom otoku Ko Samet. Ali Rayong je imao drukčiju vibru jer nije tipično turističko mjesto. Nije bilo prepuno stranaca; kad sjedneš među lokalce koji su vikendom izašli u japankama, osjećaš se manje kao putnik, a više kao da ondje stvarno živiš.

Tajlandski kafići, ovo obavezno znajte prije naručivanja

Prije nego što uđem dalje u priču, moram reći jednu važnu stvar. Sustav pića u tajlandskim kafićima zna biti dosta drukčiji nego u drugim zemljama. Ako to ne znate, pri prvom naručivanju lako se zbunite.

Vjerujte mi, potpuno je drukčije naručivati kad to znaš i kad to ne znaš. I meni se prvi put na Tajlandu dogodilo da sam naručio Americano, a stiglo mi je nešto slatkasto pa sam mislio da sam pogriješio u narudžbi.

Americano s yuzuom, iskreno, okus koji nije lako pogoditi

Ja sam u tom kafiću naručio Americano s yuzuom. Bio je istaknut kao preporuka na jelovniku pa sam ga uzeo iz znatiželje. Na dnu čaše bio je žuti yuzu sirup, a preko njega natočen Americano. Na vrhu su još dodali krišku limuna i peršin; imam osjećaj da im je taj peršin potpis jer ga stave gotovo na svako piće. Ali iskreno, to je bio okus koji nije lako pohvatati. Gorčina kave i kiselost yuzua dođu odjednom pa ne znaš na što se fokusirati. Baš je piće koje će nekome biti top, a nekome totalni promašaj. Jedan Americano bio je 60 bahta, dakle oko $2.

Suprugin izbor bio je soda od ličija

Supruga je dosta dugo birala pred vitrinom pa je na kraju naručila sodu od ličija. Gazirana voda sa sirupom od ličija, a na vrhu cijeli komad ličija; i ovdje je, naravno, opet bio zaboden peršin. Okus je bio lagan i osvježavajuć, baš kao stvoren za tajlandsku vrućinu. Aroma ličija nježno se osjećala, ali nije bila napadna. Koštalo je 75 bahta, otprilike $2.

Nisam očekivao da ću tortu života pronaći u lokalnom tajlandskom kafiću

Ali prava priča zapravo počinje ovdje. Supruga je iz vitrine odabrala ljubičastu tortu, i to je bio trenutak dana. Bila je to ona vrsta iznenađenja kao kad u običnoj kvartovskoj slastičarnici naletiš na kolač koji te potpuno razoruža.

U vitrini su u jednom redu stajali mousse kolači, crepe cake i čak zelenkasta matcha torta. Za jedan lokalni tajlandski kafić izbor deserata bio je stvarno solidan. Na gornjoj polici vidjelo se i nekoliko vrsta kruha. Supruga je uzela baš onu ljubičastu tortu skroz desno.

Kad je stigla na stol, torta je bila stvarno mala. Kad je staviš pokraj čaše, manja je od dlana, ali na fotografiji izgleda puno veće jer je snimljena teleobjektivom. U stvarnosti je bilo taman za tri ili četiri zalogaja. Koliko pamtim, koštala je oko 100 bahta, dakle otprilike $3, i gledajući samo količinu, nisam pomislio da je baš povoljna.

Ali čim smo uzeli prvi zalogaj, oboje smo spustili žlice. Po vrhu borovničastog moussea prelijevao se gusti umak, a okus se razlio po ustima tako bogato, a opet ne preslatko. Od svih torti koje sam jeo na Tajlandu, ova mi je bez pretjerivanja ostala kao torta života.

Teleobjektiv je pretjerao s veličinom, ali okus nije bio nikakvo pretjerivanje

Kad je teleobjektiv povuče skroz izbliza, torta na fotografiji izgleda ogromno, zar ne. U stvarnosti je bila široka tek kao tri prsta. Dolje je bio sloj čokoladnih mrvica keksa, iznad svijetloljubičasti mousse, a preko svega gust borovničasti umak koji se lijepo slijevao. Ključ je bio u tome da se mousse topio taman kako treba i da umak nije gušio njegov okus. Takvu ravnotežu, iskreno, ne nalaziš baš često.

Prezentacija na tanjuru sa zobenim pahuljicama i šećerom u prahu bila je nešto što stvarno nisam očekivao u lokalnom tajlandskom kafiću. Imala je onaj dojam kao desertni slijed u finijem restoranu. Čak ni dosta poznatih kafića u Bangkoku ne servira ovako pažljivo, pa me baš iznenadilo vidjeti to u jednom kvartovskom mjestu u Ban Pheu.

Jedan sirup dovoljan je da pokaže koliko ovaj kafić zna što radi

Približio sam kadar još malo da uhvatim borovničasti sirup. To je bio detalj koji je sve nosio. Ako ga loše napraviš, pretvori se u običnu preslatku šećernu vodu i ubije cijelu tortu. Ovdje je bio više svjež i voćan nego sladak. Sam mousse imao je blagu slatkoću, a sirup je preko toga dodavao kiseli naglasak.

Presjek koji otkriva kako je torta složena

Odrezao sam jedan zalogaj i vidjelo se da nije cijela torta ispunjena samo mousseom. Na dnu je bio čokoladni biskvit, a iznad tanak sloj borovničastog moussea. Tu debljinu nije lako pogoditi ravnomjerno. Ako je sloj predebeo, brzo zasiti, a ako je pretanak, nema prisutnost. Ovdje je baš u jednom zalogaju zajedno dolazila težina biskvita i mekoća moussea.

Kad se presjek pogleda još malo pažljivije, vide se komadići borovnice unutar moussea. Dakle nije stvar samo u tome da su umak prelili po vrhu; i unutra su stvarno pošteno odradili posao.

Još jedan kadar sirupa izbliza. Tekstura je bila dovoljno gusta da se polako širi po moussu, a ne da samo sklizne kao voda. U umaku su se osjetili cijeli komadići borovnice i baš se moglo skužiti da nije riječ o gotovom industrijskom proizvodu, nego o nečemu što su sami ukuhali.

Unutrašnjost kafića snimljena isključivo zum objektivom

Sad malo o samom prostoru. Sve fotografije snimio sam unutra. Imao sam samo zum objektiv pa vanjski izgled nisam uspio uhvatiti.

Kafić nije ogroman, ali su po prostoru vrlo dobro rasporedili antički namještaj i sitne detalje s tajlandskim štihom. Svidjelo mi se to što nije izgledalo kao da su prostor na silu dekorirali, nego kao da je sve prirodno oduvijek bilo ondje. Tajlandski kafići baš imaju taj dar: ne troše nužno gomilu novca, nego od onoga što imaju naprave atmosferu.

Detalji kao iz malog vintage muzeja

Na zidu je visio veliki drveni ukras u obliku slonove glave, a drvene police bile su prepune sitnica poput minijaturnih motocikala i figurica orašara. U jednom kutu bila je izložena svijetloplava vintage Vespa, a odmah iza nje i zlatni monkey bike. Nisam znao skuplja li to vlasnik, ali cijeli je prostor djelovao kao mali vintage muzej. U staklenoj vitrini na jednom zidu stajala je Fender Telecaster gitara, a ispod je pisalo "Fender Telecaster Japan 1987-1990". Prvi put sam vidio da netko u kafiću izlaže i gitaru. Nije sve bilo stilski potpuno ujednačeno, ali nekako nije djelovalo kaotično; više kao dnevni boravak osobe koja je na jedno mjesto skupila sve što voli.

Usput, parking ispred lokala prima otprilike pet auta i to je praktički maksimum. Vikendom popodne zna biti tijesno uhvatiti mjesto, pa je bolje doći malo ranije.

Dvije etaže i udoban kutak ispod lučnih stepenica

Kafić je raspoređen na dvije etaže. Ispod stepenica napravljen je udoban kutak s ciglenim lukom, a kad se popnete gore, čeka vas još jedan odvojeni prostor za sjedenje.

Sjedala ima dovoljno, a mjesta uz prozor na katu su najtraženija

Na drugom katu bio je veliki stol od jednog komada drveta pa je mjesto bez problema odgovaralo i za grupna okupljanja. Kroz prozor se odmah vidjelo zelenilo, zato su ta sjedala bila najpopularnija. U prizemlju su bile niže drvene stolice s tamnosmeđim kožnim jastucima, a naslon je bio pod tako opuštenim kutom da se i nakon duljeg sjedenja ostaje udobno. Sa strane stolice bio je prišiven komad tajlandske tradicionalne tkanine, što je prostoru dalo još više karaktera. Iznad sofe zid je bio prepun egipatskih papirus slika i vitrina s minijaturama, pa je ispod svijetloplave viseće lampe sve skupa djelovalo kao mala galerija. Usklađenost možda i dalje nije bila savršena, ali u tom trenutku shvatiš da je baš ta lagana razbarušenost dio identiteta ovog mjesta.

Deset tajlandskih rečenica koje odmah možete koristiti u kafiću

Za kraj sam složio i kratki popis izraza koji su stvarno korisni u tajlandskim kafićima. Označio sam i tonove, pa ako ih pročitate približno kako piše, velika je šansa da ćete se sasvim dobro snaći na licu mjesta.

Kratke informacije prije odlaska u Elephante Cafe

Ukratko, Elephante Cafe je super mjesto za kratki predah prije odlaska na Ko Samet. Od pristaništa Nuanthip udaljen je otprilike 2 do 3 minute vožnje ili oko 10 minuta pješice. Americano je oko $2, soda od ličija također oko $2, a torta od borovničastog moussea prema mom sjećanju oko $3. Dakle, za piće i desert po osobi prođe se s otprilike $5 do $6. Kad pomislim koliko bi isto to koštalo u popularnim četvrtima Bangkoka, dođe mi da se samo nasmijem.

Neki su napisali da se zna dogoditi da kasnije popodne ostanu bez zrna kave pa tada možda nećete moći naručiti kavu, zato mi se čini pametnije otići ujutro ili ranije poslijepodne. Ako ste u Rayongu ili prije polaska na Ko Samet imate malo viška vremena, stvarno vrijedi svratiti. Ali iskreno, važnije od svega ostalog bilo bi prvo provjeriti imaju li još uvijek onu tortu od borovničastog moussea.

Ovaj je post izvorno objavljen na https://hi-jsb.blog.