Vrtna kafeterija u Rayongu: Pa Di među zelenilom

I Tajland je prava sila kad su kafeterije u pitanju

Kad putuješ po Tajlandu, noge ti same stanu pred kafeterijama. I nije to samo Bangkok ili Chiang Mai, nego i manji gradovi kriju mjesta koja te baš iznenade. Koreja jeste jaka po kulturi kafe, ali ni Tajland nimalo ne zaostaje. Iskreno, zbog klime su njihovi vanjski prostori često čak i bolji. Dok sam živio u Rayongu, vikendom sam obilazio razne lokale, a među njima je Pa Di među zelenilom bio jedan od onih koje sam baš htio jednom predstaviti.

Prvo ću vam pokazati ovo piće, ono s bobicama nagomilanim na vrhu i ljubičastim sirupom koji klizi niz čašu. O ukusu ću malo kasnije. Prvo da pokažem kakvo je uopšte ovo tajlandsko vrtno mjesto za kafu.

Već na ulazu ne znaš da li si u vrtu ili u kafeteriji

Čim uđeš, lako se zbuniš da li si došao u kafeteriju ili u nečiji privatni vrt. S obje strane šljunkovite staze su gusti grmovi, na bijelim stolovima čipkani stolnjaci, a među drvećem sijalice svjetlucaju čak i usred dana. Ljudi ima dosta, ali nije bučno. Ne znam da li drveće proguta zvuk ili svi ovdje automatski pričaju tiše. Neko razgovara ispod suncobrana, par šeta prema unutrašnjem dijelu vrta, a neko pored klupe fotografiše. Svi se kreću svojim ritmom. Meni je to imalo onu smirenu atmosferu kakvu ljeti zna imati lijepo uređeno dvorište stare bosanske kuće, samo u tropskoj verziji.

Kad odeš malo dublje unutra, pojavi se jedna bijela zgrada. Prozori sa staklenim pregradama, loza koja se penje uz zid i vijenac okačen kraj vrata. Izgleda kao kućica iz engleskog sela, ali kad digneš pogled gore, tropsko drveće prekriva krov i odmah ti dođe ono: aha, ipak sam na Tajlandu. Kafeterija je radila više od dvanaest godina, a kad se 2023. preselila na ovu lokaciju, dobila je dodatak imenu koji znači da je usred prirode. Ovdje zelenilo ne djeluje kao scenografija nego kao nešto što se taložilo godinama, sasvim stvarno.

Prvo ću vam pokazati piće i tortu, pa se onda vraćamo opet vani. Tako je ipak slađe čitati do kraja.

Unutra djeluje kao da si u nečijoj kući

Unutrašnjost je mala. Bijeli drveni zidovi, suho cvijeće svuda okačeno, jedan sto kraj prozora i gomila sitnica pored pulta daju osjećaj kao da si pozvan u kuću u kojoj neko živi već godinama. Prodavali su i ručno pravljene ukrase, a dok ih gledaš, lako zaboraviš da ti je narudžba već možda gotova.

Ručka na prozoru bila je od keramike, još s nacrtanim cvjetnim motivom. Pored nje zavjesa također s cvjetnim uzorkom, a kroz staklo se mutno prelijeva zelena boja vrta. Moja supruga je to ugledala i ostala tako stajati prilično dugo.

Piće od šumskog voća — ljubičasta čarolija

Čaša je stigla, a unutra kao da nema nikakve tečnosti. Kupine, maline i crvene ribizle bile su naslagane visoko preko leda, a između njih zaboden list paprati. Već u tom stanju izgledalo je više kao desert nego kao obično piće.

Supruga je govorila da požurimo i konačno popijemo, ali sam morao sačekati još malo. Kapljice vode na kupini i zrnca maline koja na suncu postanu skoro prozirna izgledali su predobro. Morao sam uzeti još samo jednu fotografiju.

Kad sipaš sirup, boja se promijeni

Uz piće dolazi i još jedna stvar posebno. Mala staklena bočica puna ljubičastog sirupa. Oko grla joj je vezana ružičasta mašnica pa izgleda skoro kao bočica parfema.

Kad je lagano nagneš i sipaš u čašu, ljubičasta boja polako ulazi među bobice. Led koji je prije bio proziran postepeno poprima boju, pa ovo stvarno nije piće koje trebaš zaliti na brzinu.

Kad se sve sipa do kraja, gornji dio ostane u bojama bobica, a donji postane duboko ljubičast. List paprati stoji uspravno na sredini, borovnice plutaju, a kad podigneš čašu prema suncu, donji ljubičasti sloj izgleda skoro kao čaša vina.

Podigao sam jednu malinu kašikom i ljubičasti sirup je samo skliznuo niz nju. Ova fotografija mi je ispala najbolje. Ukus je kiselkast, ali je sirup dosta sladak. Srećom, kiselina bobica to fino izbalansira pa je na tajlandskoj vrućini baš prijalo.

Kad pogledaš odozgo, bobice izgledaju kao da plutaju na ljubičastom moru. Led se već bio napola istopio, ali je i dalje sve izgledalo baš lijepo.

Domaća slojevita torta

Torta je stigla. Tanjir je bio smješten u ratan korpicu, a iza svega se prostirala zelena pozadina vrta. Sam način serviranja bio je toliko sladak da sam prvo poželio uslikati, pa tek onda uzeti zalogaj.

Ova torta je bila baš posebna. Zeleni, ružičasti i bijeli biskvit složeni jedan preko drugog, a gore svijetloplava krema, dvije borovnice, jedno zrno grožđa i listić mente. Zeleni sloj ima okus pandana, biljke koja se mnogo koristi u jugoistočnoj Aziji. Miris je blag, travnat i mekan. Između slojeva je tanko namazana krema, pa u jednom zalogaju prvo osjetiš biljni miris, a tek onda dođe slatkoća.

Viljuškom sam odsjekao prednji dio. Bila je toliko mekana da nije trebalo skoro nimalo snage.

Presjek je bio baš uredan. Zeleni, bijeli i ružičasti sloj izgledali su čisto i jasno. Vlasnica, kako kažu, sve pravi sama, domaći.

Podigao sam jedan zalogaj. Sva tri sloja biskvita i krema došli su zajedno, a vrt u pozadini se mutno razlio. Slatko jeste, ali nije teško.

Opet vani — vrt je veći nego što izgleda

U sredini vrta je crna fontana. Zvuk vode stalno ide u pozadini i pomaže da malo zaboraviš vrućinu. Iza se vide bijela kućica i terasa sa svjetlima, a kad puhne vjetar, sunce treperi između grana. I bez klime, hlad drveća je bio sasvim dovoljan da se lijepo sjedi.

Za bijelim stolom na šljunku sjedio je par, a pored njih je prošao radnik noseći ratan korpicu. Na dvospratnoj zgradi iza svega penjala se loza, a lijevo je stajala manja kućica s vijencem. U vrtu je razbacano više zgrada pa dok šetaš stalno otkrivaš novi ugao. Prostor je stvarno širi nego što prvo misliš.

Ručno rađeni detalji vlasnice

Iza pulta, na polici, stajali su snopovi klasja, šišarke i mala drvena minijatura crkve, a u šolji jedna žuta ruža. Tu su sjedile i figurice djeda sa slamnatim šeširom i bake s maramom. Kažu da je sve to vlasnica ili sama napravila ili pažljivo izabrala. Ništa ne djeluje nasumično.

Vani ima još nešto

Vani ima i jedna dekoracija koju je najbolje da sami pronađete kad odete tamo.

I vrapci su ovdje gosti

Kad smo pojeli tortu i nakratko ustali od stola, po povratku je nekoliko vrabaca već bilo na tanjiru. Kljucali su mrvice jedan pored drugog i uopšte se nisu bojali ljudi. Da je ovo bilo u Koreji, vjerovatno bi neko odmah potezao priču o higijeni, ali na Tajlandu je to samo dio prizora. Niko ne tjera ptice čak ni kad slete na sto. Meni se baš svidjela ta opuštena vrsta suživota.

Ako u Rayongu ideš samo u jednu kafeteriju

Pa Di nije savršena kafeterija. Atmosfera i fotografije uglavnom oduševe svakoga, ali za ukus pića i deserta ima ljudi koji kažu da dosta plaćaš i ambijent, a mišljenja o usluzi su podijeljena. I ja iskreno mislim da je srce ovog mjesta zapravo prostor. Ali ako u Rayongu trebaš otići samo na jedno mjesto za kafu, ja bih preporučio baš ovo. Ne zato što je sve bez greške, nego zato što mi je vrijeme provedeno ovdje stvarno ostalo lijepo.

Informacije za posjetu mjestu Pa Di

Ova objava je prvobitno objavljena na https://hi-jsb.blog.