Skriveni kafić u Rayongu | Iskrena recenzija Elephante Cafea u Ban Pheu

Lokalni kafić u Ban Pheu, svratili prije puta za Koh Samet

Želim vam predstaviti jedan skriveni kafić u mjestu Ban Phe u Rayongu. Dok sam još živio na Tajlandu, supruga i ja smo se zaputili prema pristaništu Nuan Thip kako bismo otišli na ostrvo Koh Samet, ali smo imali dosta vremena do polaska broda. Htjeli smo popiti nešto blizu pristaništa i tako smo slučajno naišli na Elephante Cafe. To je mala zgrada na dva sprata uz obalnu cestu u Ban Pheu, pravi lokalni kafić u koji turisti na putu za Koh Samet rijetko svraćaju. I dan danas, kad sam se vratio kući, često se sjetim ovog mjesta – ali ne zbog kafe, već zbog jedne nevjerovatne torte.

Iskreno, dok sam živio na Tajlandu, obišao sam gomilu kafića. Od onih fensi, hipsterskih mjesta u bangkoškom kvartu Thong Lo, do kafića na plaži u Pattayi i onih na samom Koh Sametu. Ali Rayong nije turističko mjesto, pa je i atmosfera bila skroz drugačija. Nije bilo krcato strancima; sjediti tu vikendom okružen lokalnom rajom u papučama dalo mi je osjećaj da sam dio te mahale, a ne samo običan prolaznik.

Kafići na Tajlandu: Šta morate znati prije naručivanja

Prije nego što uđemo u detalje, moram vam reći jednu bitnu stvar. Sistem menija u tajlandskim kafićima se razlikuje od onog na šta smo mi navikli. Ako ovo ne znate, prvo naručivanje će vas totalno zbuniti, jer kafa tamo nije uvijek ono što mi na Balkanu podrazumijevamo pod kafom.

Znati ove stvari mijenja cjelokupno iskustvo. I sam sam, kad sam tek došao na Tajland, naručio Americano i dobio preslatko piće misleći da su mi pogrešno donijeli narudžbu.

Yuzu Americano, okus koji je iskreno teško opisati

U ovom kafiću sam naručio Yuzu Americano. Bio je istaknut kao preporuka na meniju, pa sam ga odlučio probati. Na dnu čaše je bio žuti yuzu sirup, a preko njega je preliven Americano. Na vrhu je bila kriška limuna i – peršun! Čini se da je peršun u ovom kafiću njihov zaštitni znak za dekoraciju pića. Iskreno, okus je bio malo čudan i teško ga je sklopiti u glavi. Gorčina kafe i kiselost yuzu citrusa su udarili odjednom i nisam bio siguran na šta da se fokusiram. Ovo je definitivno piće koje ćete ili voljeti ili mrziti. Cijena jedne čaše Americana bila je oko $1.70.

Suprugin izbor: Lychee Soda

Supruga je dugo birala pred vitrinom i na kraju naručila Lychee (liči) sodu. Radilo se o gaziranoj vodi sa sirupom od ličija i cijelim komadima voća na vrhu, a naravno, i ovdje je bio utaknut peršun. Lagan i osvježavajući okus, savršen za tajlandsku klimu. Aroma ličija je bila ugodna, ali ne previše napadna. Cijena je bila oko $2.10.

Torta mog života u tajlandskom lokalnom kafiću?

Ali prava priča tek sada počinje. Ljubičasta torta koju je supruga izabrala iz vitrine. To je bio glavni događaj dana.

U vitrini su bile poredane mousse torte, crepe torte i neka svijetlozelena matcha torta; izbor deserta je bio prilično solidan za jedan lokalni tajlandski kafić. Na gornjoj polici se vidjelo i par vrsta peciva. Supruga je odabrala tu ljubičastu tortu sa skroz desne strane.

Kada su je donijeli, torta je bila zaista mala. Pored čaše, komad je bio manji od dlana; na ovoj slici izgleda puno veće jer je uslikano teleobjektivom. U stvarnosti, to je porcija koja nestane u tri-četiri zalogaja. Sjećam se da je koštala oko $2.80, što, s obzirom na količinu, iskreno i nije baš jeftino.

Ali onog trenutka kada smo uzeli prvi zalogaj, oboje smo samo spustili kašikice. Preko borovnica moussea bio je gust preljev, a okus... Savršeno izbalansiran, bogat, ali ne presladak, prosto se širio po ustima. Nije to bila teška slastica koja "ubija" od šećera, poput naše baklave okupane u agdi, već nešto nevjerovatno osvježavajuće. Od svih torti koje sam probao na Tajlandu, ovo je zaista bila torta mog života.

Slika vara, ali okus nimalo

Slikano iz velike blizine, izgleda ogromno na slici, zar ne? Uživo, širina torte bila je kao tri prsta. Na dnu se nalazio hrskavi sloj čokoladnih keksa, a preko nježno ljubičastog moussea slivao se gusti sos od borovnice. Brzina kojom se mousse topio na jeziku bila je idealna, a ključno je bilo to što sos od borovnice nije "ugušio" okus samog moussea. Torte s ovakvim balansom se prilično rijetko nalaze.

Tanjir je bio dekorisan posutim zobenim pahuljicama i šećerom u prahu. Ovo definitivno nisam očekivao u običnom tajlandskom kafiću. Više liči na desert koji dobijete u vrhunskom restoranu. Čak i mnogi poznati kafići u centru Bangkoka ne serviraju torte s ovakvom pažnjom, pa me ovo u malom mjestu poput Ban Phea prijatno iznenadilo.

Sirup koji otkriva majstorstvo kafića

Uslikao sam sirup od borovnice još bliže. Ovaj sjajni preljev koji curi preko ivica je glavni detalj – ako ga loše naprave, bude presladak, kao da jedete čisti šećer, i potpuno uništi okus torte. Ovdje je sirup vukao više na neku ugodnu kiselkastu notu nego na puku slatkoću. Sam mousse je bio suptilno sladak, a sirup mu je davao onaj kiselkasti, osvježavajući završni udarac.

Presjek torte iznutra

Odsjekao sam jedan komad. Torta nije bila napravljena samo od moussea. Na dnu je bio čokoladni biskvit preko kojeg se nalazio tanak sloj moussea od borovnice. Napraviti taj sloj moussea tankim i ravnomjernim nije nimalo lak posao. Ako je previše debeo, brzo vam dosadi, a ako je previše tanak, izgubi smisao. Ovdje je to bila savršena debljina gdje ste u jednom zalogaju dobili i teksturu biskvita i mekoću moussea.

Ako pogledate malo bliže presjek, vidjet ćete komade pravih borovnica unutar samog moussea. Sos nije bio tu samo radi izgleda na vrhu, nego su voće zaista ubacili i u smjesu.

Još jedan kadar sirupa izbliza. Gusto se prelijevao, ali i polako razlijevao po površini moussea. Nije curio kao voda, nego se lagano skupljao na rubovima. Cijele bobice borovnice su se osjetile u sosu, a bilo je više nego očito da nije u pitanju neki kupovni preliv iz flaše, nego su ga sami kuhali.

Unutrašnjost kafića uhvaćena samo zoom objektivom

Pređimo sada malo na unutrašnjost kafića. Sve slike su slikane unutra jer sam imao samo zoom objektiv sa sobom, pa nisam mogao uhvatiti širu sliku izvana.

Kafić nije previše velik, ali su starinski namještaj u tajlandskom stilu i razni ukrasi strateški postavljeni po čitavom prostoru. Svidjelo mi se to što nije izgledalo usiljeno – izgledalo je prirodno, kao da su te stvari tu odvajkada. Tajlandski kafići imaju tog smisla; ne troše hrpu novca na skupe stvari, nego stvaraju atmosferu s onim što imaju. Nešto slično našim starim baščaršijskim kafanama koje imaju dušu.

Ukrasi kao u nekom vintage muzeju

Na zidu je bila ogromna drvena maska u obliku lica slona, a na drvenim policama je bila gomila sitnica poput malih maketa motora i figurica orašara. U jednom uglu nalazila se izložena svijetloplava vintage Vespa, a odmah iza nje zlatni Monkey motocikl. Cijeli kafić je izgledao kao mali vintage muzej; izgleda da gazda uživa u sakupljanju. Na jednom zidu, unutar staklene vitrine, nalazila se Fender Telecaster gitara, s natpisom ispod "Fender Telecaster Japan 1987-1990". Prvi put vidim da neko izloži gitaru u kafiću na ovakav način. Iako stvari nisu bile u istom stilu, nevjerovatno je kako prostor nije izgledao pretrpano. Djelovalo je više kao dnevni boravak nekog kolekcionara koji je skupio sve stvari koje voli na jedno mjesto.

Usput rečeno, na parkingu ispred može stati najviše pet automobila. Vikendom poslijepodne može biti nezgodno naći mjesto, pa je bolje doći malo ranije.

Kafić na dva sprata i ugodan kutak ispod stepenica

Kafić je na dva sprata. Ispod stepenica napravili su predivan mali luk od cigle, tu se nalazi ugodan mali kutak za sjedenje, a na gornjem spratu ima još dodatnih stolova.

Prostora ima dovoljno, a stolovi kraj prozora na spratu su najtraženiji

Na drugom spratu dominira ogroman masivni drveni stol, idealan za veća društva, a zbog pogleda na obližnje krošnje drveća kroz prozor, ovo mjesto je veoma popularno. U prizemlju su postavljene niske drvene stolice sa smeđim kožnim jastucima. Ugao naslona je bio baš taman za opušteno naslanjanje, tako da je bilo ugodno sjediti duže vrijeme. Strane stolica bile su presvučene platnom s tradicionalnim tajlandskim motivima, što se super uklapalo u stil kafića. Zid pored sofe bio je ispunjen egipatskim slikama na papirusu i drvenim minijaturnim vitrinama. Pod svijetloplavom rasvjetom iznad stola, ovo je djelovalo kao mala galerija. Iako opet bez neke stroge usklađenosti, do tad već shvatite da taj mali "pozitivni haos" i daje karakter ovom mjestu.

10 tajlandskih fraza koje možete odmah iskoristiti u kafiću

Za kraj, spremio sam vam par super korisnih fraza koje možete iskoristiti kad naručujete u tajlandskim kafićima. Prikazane su i oznake tonova, pa ako pročitate izgovor baš kako je napisano, domaći će vas lako razumjeti.

Sve informacije za posjetu Elephante Cafeu na jednom mjestu

Kad se sve sabere, Elephante Cafe je savršeno mjesto da "ubijete" vrijeme prije odlaska na Koh Samet. Od pristaništa Nuan Thip autom vam treba 2-3 minute, a pješice stignete za 10 minuta. Americano je oko $1.70, Lychee soda $2.10, a torta od borovnice je, sjećam se, koštala nekih $2.80. Sa oko $5.60 po osobi, imali smo super desert i piće. To je oko $6.00 u našim mjerilima, a da ste to isto naručili u nekom poznatom kvartu u Bangkoku (poput Thong Loa ili Arija), platili biste od $8.40 do $11.20 po osobi. Čak i za upola nižu cijenu, kvalitet deserta ovdje šiša većinu bangkoških lokala, pa pomalo ispada i nepravedno prema njima koliko su dobri a jeftini.

Čitao sam recenzije ljudi koji su znali navratiti kasno poslijepodne i nisu mogli dobiti kafu jer bi kafić već ostao bez zrna, tako da je pametnije ići ujutro ili ranije popodne. Radno vrijeme radnim danima je od 09:00 do 18:00, a vikendom od 07:00 do 18:00. Wi-Fi je besplatan. Ako vas put navede u Rayong, ili ako imate vremena dok čekate brod za Koh Samet, obavezno svratite. A iskreno govoreći, važnije od toga kako ćete izgovoriti nivo šećera na tajlandskom je to da provjerite ima li još uvijek te magične mousse torte od borovnice u vitrini.

Ovaj post je prvobitno objavljen na https://hi-jsb.blog.