Ostrvski vrt i vožnja brodom — Oedo Botania

Oedo Botania na ostrvu Geoje, na jugu Južne Koreje, obišao sam lično sa suprugom.

Kad samo radiš, dođe trenutak kad stvarno poželiš da negdje pobjegneš i samo odmoriš. Kod mene je isto tako. Zato supruga i ja s vremena na vrijeme odemo na put, ali problem je što smo do sad već obišli baš mnogo mjesta. Pa smo ovaj put rekli: “Hajde negdje novo.” I tako je izbor pao na Geoje Island.

Kad pogledaš strane turiste koji dolaze u Koreju, ruta im je skoro uvijek ista. U Seulu su to Myeongdong, Gyeongbokgung i Hongdae. U Busanu Haeundae i Gamcheon Culture Village. Na Jejuu Seongsan Ilchulbong i Hyeopjae Beach. U zadnje vrijeme su i Gyeongju i Jeonju Hanok Village postali dosta poznati, pa i tamo ide sve više ljudi.

Naravno, sve su to dobra mjesta. Nisu popularna bez razloga.

Ali iskreno, u Koreji još ima baš mnogo mjesta za izlet koja stranci još nisu stvarno otkrili. Korejci ih dobro znaju, ali na travel blogovima i YouTubeu ih jedva vidiš. Većina putopisa se na kraju vrti oko istih lokacija i istih ruta.

Zato danas hoću da pokažem jedno malo drugačije mjesto. Oedo Botania, ostrvo usred južnog mora kod Geojea. I Haegeumgang, koji zovu “Geumgangsan na moru”. To je mjesto gdje te ne gura masa ljudi, a stvarno osjetiš prirodu južne Koreje.

Išli smo autom i ukrcali se na turistički brod iz pristaništa Wahyeon Port. Od panoramske vožnje pored Haegeumganga do iskrcavanja na Oedo prošli smo sve u komadu, pa sam ovdje složio poređenje 5 pristaništa, troškove, preporučena godišnja doba i sitne savjete koje skontaš tek kad odeš tamo.

Hajde da krenemo.

Od pristaništa Wahyeon do Oeda — šta treba znati prije polaska

Danas krećemo brodom iz Wahyeona na ostrvu Geoje, ostrvu južno od Busana. Upamti ime Wahyeon. Postoji više pristaništa odakle idu brodovi za Oedo Botaniu, a ja sam izabrao baš ovo. Zapravo sam i prije, kad sam dolazio u sklopu aranžmana, krenuo odavde. Ostao mi je dobar osjećaj iz tog puta, pa sam i ovaj put došao opet ovamo. Vidiš natpis oedorang.com na brodu? E tim brodom se ulazi prema ostrvu usred mora.

Inače, stigli smo skoro sat vremena prije polaska, a parking je bio poluprazan. Wahyeon plaža je odmah ispred, pa je čekanje bilo taman dobro da malo gledaš more i lagano ubiješ vrijeme.

Ukupno ima 5 luka na Geojeu iz kojih kreću turistički brodovi za Oedo i Haegeumgang. Raspored plovidbe, cijene i same rute se malo razlikuju od pristaništa do pristaništa, pa biraš ono što ti najviše odgovara.

Unutrašnjost broda koji polazi iz Wahyeona izgleda ovako. Plava sjedišta su poredana s obje strane, a prostor je širi i uredniji nego što sam očekivao. Osjećaj je malo kao u avionu, pa se sasvim fino sjedi. Prozori su veliki s obje strane, tako da i iz sjedećeg mjesta dobro vidiš more, a na plafonu su i monitori gdje puštaju rutu i kratke turističke informacije. Do Oeda se plovi oko 20 do 30 minuta, ali uz pogled na more to stvarno prođe brzo.

Panoramska vožnja oko Haegeumganga — Geumgangsan na moru

Kad brod isplovi, možeš ovako izaći gore na palubu. Brod iz Wahyeona prvo kruži oko Haegeumganga za panoramski obilazak, pa tek onda ide prema Oedu. Osjećaj da stojiš usred mora dok te udara vjetar baš je dobar. U daljini se planine i ostrva slažu jedno iza drugog, a galebovi prate brod. Neki ljudi su kupili grickalice i bacali galebovima, a u brodu jedna kesica košta oko $1.40.

Taj dan je more bilo prilično mirno. Kažu da kad su valovi viši zna biti teško čak i samo stajati na palubi. Vidio sam i iskustva ljudi koji su na takav dan morali ostati unutra i gledati sve kroz prozor.

Kad se brod približi Haegeumgangu, ovakve ogromne litice odjednom izlete pravo pred oči. I na fotografiji djeluju moćno, ali uživo je skala potpuno druga priča. Stijene koje su valovi i vjetar oblikovali desetinama hiljada godina dižu se desetinama metara iz mora, a između njih su se ukorijenili čak i borovi. Pošto brod priđe baš blizu, ovaj prizor stvarno osjetiš iz prve.

Iskreno, meni je ovo bio već treći put da gledam Haegeumgang, pa nisam baš opet ispustio ono veliko “wow”. Ali ko ga vidi prvi put, njemu će vjerovatno biti druga priča. Kad svi ljudi na brodu u istom trenutku dignu telefone i fotoaparate, odmah ti bude jasno: aha, zato ovo zovu planinom Geumgang iznad mora. Kapetan i preko razglasa objašnjava ime svake stijene i legendu uz nju, a taj njegov ton mi svaki put ostane u glavi.

Ovo je čuvena Lavlja stijena u Haegeumgangu. Kad pogledaš stijenu koja stoji odvojeno s lijeve strane, stvarno izgleda kao lav koji je otvorio usta i gleda prema moru. Vidiš li oblik? Kad ti jednom neko kaže, poslije ga ne možeš ne vidjeti.

Ranije je, koliko sam čuo, turistički brod ulazio i u samu pećinu u obliku krsta pa izlazio van, ali sad to više ne rade zbog sigurnosti. Čini mi se da manji čamci još ulaze, ali to je vjerovatno posebna tura.

Iskrcavanje na Oedo Botaniu — cijelo ostrvo je jedan vrt

Kad se završi panoramski obilazak Haegeumganga, konačno stižeš na Oedo. Čim siđeš s broda, dočeka te tabla “Dobro došli, Welcome to OEDO BOTANIA”.

Od pristaništa se popneš i pojavi se ovaj bijeli lučni prolaz. Tu zapravo počinje prava šetnja kroz Oedo Botaniu, i kao što vidiš — odmah ide uzbrdo. Ostrvo nije ogromno, ali je cijelo brdovito, pa uspona i stepenica ima poprilično.

Meni je bilo okej, ali se supruga penjući ipak malo namučila.

Samo malo se popneš i odmah se otvori ovakav pogled. Kad se okreneš nazad, vidiš brod kojim si došao, a iza njega se planinski grebeni glavnog dijela Geojea protežu preko mora. Ispod bijele ograde vide se i lukobran i svjetionik želja. Još si praktično na ulazu, a pogled je već ovakav.

Dok smo se penjali, odjednom se pojavilo ovo. Ogromna drvena skulptura dinosaurusa, stvarno nenormalne veličine. Imam osjećaj da je bio nekoliko puta viši od mene. Svi tu stanu. I ja sam se zadržao baš dugo, obilazio okolo i slikao iz svih uglova. Dan je bio oblačan, ali baš zbog toga je zelenilo na fotografijama ispalo još dublje.

Ovaj prizor s palmama koje idu uzbrdo uz padinu — iskreno, na prvu sam pomislio da sam negdje u jugoistočnoj Aziji. Kažu da je klima na Oedu toplija nego na kopnu jer je ostrvo usred mora. Zato palme i suptropske biljke ovako dobro uspijevaju. U Koreji sam ovakav prizor prije viđao samo na Jejuu, ali Oedo je opet nešto drugo. Sve je nabijeno na malo ostrvo, pa ta gustoća zelenila daje skoro džungla osjećaj.

Pored staze su cvjetali narcisi u baš velikim grupama. Kad ih gledaš izbliza, još su ljepši, pa te stalno vuče da čučneš i slikaš. Oedo Botania je poznata po tome da skoro cijele godine nešto cvjeta, i kad sam to prvi put čuo zvučalo mi je malo pretjerano. Ali kad dođeš uživo, vidiš da nije prazna priča. Ja sam bio u proljeće pa su narcisi bili u punom cvatu, a kažu da ljeti dolaze hortenzije, u jesen lantana i bush sage, a zimi kamelije.

Ova staza mi je bila baš vrh. Lično, to mi je najpamtljiviji dio cijelog Oedo Botanije. Zelenilo je svuda oko tebe, a osjećaj dok prolaziš sredinom djeluje skoro kao filmska scena. S desne strane red žutog cvijeća, iznad glave palme koje zatvaraju nebo.

Ali tu nastaje i problem. Na svakom koraku hoćeš stati i slikati, pa nikako ne ideš naprijed. Nisam samo ja bio takav, isto su radili i ljudi ispred mene. Stanu, slikaju, pa opet stanu. Ja sam došao radnim danom u mirnijem periodu, pa je i dalje bilo taman. Vikendom ili praznikom, kad ljudi nahrle sa svih pristaništa, ovdje sigurno bude baš gužva. Ako možeš, idi radnim danom. Ozbiljno.

Čim sam vidio ovo drvo, odmah sam rekao: “Ovdje se mora slikati.” Ogroman trupac je raspolovljen tačno po sredini, a između ostaje prostor taman za jednu osobu. Kad staneš tu, na slici izgleda kao da te drvo grli. Čak je bilo i ljudi koji čekaju red za fotku, pa nemoj samo proći pored toga.

S druge strane onog istog drveta pogled izgleda ovako. Naprijed se dižu okruglasti pupoljci, a sa strane stoje zajedno crveni javor i palme. Javor i palma u istom kadru? Zvuči malo čudno, jel da? Ali na Oedu to nekako djeluje prirodno. U istom prostoru žive biljke umjerene klime i suptropske biljke, i baš je to jedna od najvećih draži ovog ostrva.

Ovo je kaktus vrt. Atmosfera se odjednom potpuno promijeni. Maloprije si bio usred zelenila, a onda odjednom pijesak i redovi kaktusa, kao da si negdje u Meksiku. Pošto se raspoloženje prostora stalno mijenja dok hodaš ostrvom, nema šanse da ti postane dosadno.

Kako se penješ kamenim putem, s obje strane se pojavljuju okruglo ošišana zelena stabla, crveni javori i bijele skulpture. Tog dana su i oblaci baš lijepo legli, pa je cijeli prizor stvarno izgledao kao slika.

Od Venus Gardena do vrha vidikovca, pa onda nazad nizbrdo

E ovo je konačno onaj glavni trenutak. Venus Garden, glavni highlight Oedo Botanije.

Bijeli stubovi stoje u polukrugu, između njih su skulpture, a lijevo je fontana. Kažu da je vrt inspirisan zadnjim vrtom Buckinghamske palate. Obnovljen je 2020. godine i stvarno se vidi da je održavanje vrhunsko.

Kad sam ga prvi put vidio, čas mi je ličio na grčki hram, čas na vrt neke italijanske palate. A onda se okreneš i iza svega vidiš južno korejsko more. Evropski vrt, a iza njega korejsko more. Baš neobična kombinacija.

Ovako Venus Garden izgleda odozgo. U cvjetnim gredicama nacrtani su uzorci od žutog cvijeća, a uz bijelu ogradu ide staza za šetnju. Dok sam to gledao, samo mi je prolazilo kroz glavu: je li stvarno moguće da je ovo napravila privatna osoba? Kažu da je ovo nekad bilo igralište područne osnovne škole, a pretvoreno je u ovo. Kao da se težina tih 50 godina skupila baš u jednom kadru.

Venus Garden gledan s druge strane izgleda sasvim drugačije. I ovdje jedan mali savjet: prođi obje staze. Mnogo ljudi prođe samo jednom stranom i ode dalje, ali pogled s druge strane je opet druga priča, pa je baš šteta preskočiti ga.

Kad priđeš bliže, pojave se i ovakvi detalji. Unutar žive ograde od žutog cvijeća svaki uzorak od kamenčića je malo drugačiji. Spusti pogled, uspori hod i gledaj polako. Ako samo na brzinu preletiš očima, propustićeš pola stvari. Čak sam vidio i vrtlare kako stalno obilaze i rade po vrtu.

Kad prođeš Venus Garden i popneš se još malo, dođeš do ovakvog prostora. Tri bijele skulpture stoje kao da se drže za ruke i okreću u krug, a iza njih se redaju žuto cvijeće, ljubičasto cvijeće i zelena trava u terasama. Negdje tu se vrijeme počelo razvedravati. Oedo pod oblacima i Oedo kad izađe sunce stvarno djeluju kao dva potpuno različita mjesta.

Vidim bijeli metalni lučni ulaz i iz radoznalosti sam samo ušao unutra. Ispalo je da je to kao mali biljni vrt, i zanimljivo je da unutra skoro nema ljudi. Svi uglavnom idu glavnom stazom. A baš je ovdje bilo tiho, i sunce koje ulazi kroz zelenilo izgledalo je prelijepo. Ako imaš vremena, ovakve male sporedne puteve stvarno vrijedi obići.

Ovo je moja omiljena fotografija s cijelog Oeda. Ispod crvenog javora prostire se žuto cvijeće, a iza njega se slojevito dižu spiralno ošišana zelena stabla. Crvena, žuta, zelena i ljubičasta stanu u isti kadar. Nisam je uređivao. Iskreno, uživo je sve to izgledalo deset puta jače nego na kameri.

Ne znam nijedno ime tog cvijeća, ali žuto, ljubičasto i narandžasto se miješaju i sami od sebe izgledaju savršeno. Kad pomisliš da neko svaki dan održava ovako velik vrt, iskreno ti samo dođe da kažeš: stvarno svaka čast.

Kad se popneš više, vidiš cijelo ostrvo ispod sebe. Dole se vide bijeli stubovi Venus Gardena, a iza njih more i planinski grebeni Geojea. Naprijed su cvjetale ružičaste azaleje, pa je sve izgledalo kao da priroda sama pravi okvir za pogled.

Tu sam baš malo stajao. Penjao sam se da slikam, a na kraju sam samo spustio kameru i gledao. Supruga je isto stajala pored mene bez riječi. E takvi trenuci ti na kraju i ostanu od putovanja.

Stigli smo na najviši vidikovac. To je najviša tačka Oedo Botanije. Ima durbin, a možeš se nasloniti i na ogradu i samo gledati more. Dok smo se penjali bilo je vruće, ali je gore puhao baš fin vjetar pa je to opet imalo svoj gušt. Po moru se u daljini vide mala ostrva kao tačkice, a kad je dan potpuno vedar, kažu da se vidi i japanska Tsushima. Taj dan se nije vidjela tako daleko, ali meni je i ovo bilo sasvim dovoljno.

Oko vidikovca su baš lijepo cvjetale azaleje. Latice su bile svijetloružičaste s tamnijim tačkicama, i izbliza su stvarno djelovale fino i nježno. Inače ne slikam baš cvijeće, ali sam ovdje samo tih azaleja napravio bar desetak fotki.

Kad s vidikovca pogledaš na drugu stranu, vidiš istočnu stranu Oeda. Tamo nije uređeni vrt nego gotovo netaknuta priroda. Ispod litica se lome valovi, a s kraja stijena izranjaju mala kamena ostrvca. Na istom ostrvu imaš jednu stranu koja izgleda kao evropski vrt, a drugu koja je sirova morska litica. Baš taj kontrast čini Oedo još posebnijim.

Vrijeme je bilo da krenemo nizbrdo. Kad sve pogledaš odozgo, cijela scena ti stane u jedan pogled: lijevo bijeli stubovi Venus Gardena, u sredini okruglo ošišana stabla, desno terasasti vrt, a iza svega more i planine Geojea. I danas mi je fascinantno kako toliko stvari stane na jedno malo ostrvo. Pri penjanju sam se umorio, ali čim vidiš ovaj pogled, sve odmah nekako postane nebitno.

Na putu nizbrdo vidi se ova zgrada s narandžastim krovom. Kako proviruje između zelene loze, stvarno izgleda kao malo mjesto negdje na Mediteranu, skoro kao neki mirni kutak Jadrana. I prizor dok silaziš je opet drugačiji nego kad se penješ. Dok ideš gore fokusiraš se na vrt, a kad ideš dolje cijelo ostrvo i more odjednom ti uđu u kadar.

Kad smo sišli prema pristaništu, brodovi su se stalno pomjerali. Jedan iskrcava ljude, drugi čeka na moru. Svaki dolazi iz druge luke. Tu opet shvatiš zašto je ona oznaka važna. Među svim tim brodovima ti moraš pronaći baš onaj kojim si došao.

“Doviđenja. Good bye!” Tabla koja je pri dolasku govorila “Dobro došli” na odlasku izgleda ovako. Samo zbog tog detalja mi je bilo nekako žao što već idemo nazad.

Nisam ni slutio da će 2 sata proći ovako brzo. Iskreno, na početku sam mislio da je to malo ostrvo i da ću ga obići za tren. Ali kad sam stvarno sve prošao, ispalo je da je vremena premalo. Ostale su mi sporedne staze u koje nisam stigao ući, a htio sam i sjesti u kafić i malo duže gledati more. Inače, unutar Oedo Botanije postoje dva kafića. Jedan je Venus Garden Cafe na sredini rute, a drugi je blizu vrha i zove se “Oh! Beautiful”, a kažu da su im najpoznatiji patbingsu i Dutch coffee. Kažu i da je pogled brutalan, ali ja zbog tijesne satnice nisam stigao svratiti. Sljedeći put baš tu planiram sjesti.

Mjesto na koje bih se rado vratio

Na povratnom brodu pitao sam suprugu: “Bi li opet došla?” Odgovor je došao odmah. “Hajmo opet u proljeće, kad bude još više cvijeća.” I ja sam mislio isto. To što su nam 2 sata bila kratka samo znači da nam se mjesto stvarno svidjelo.

Ako si već došao do Geojea, iskreno bi bila šteta preskočiti Oedo Botaniu. To što moraš ići brodom možda na prvu izgleda malo naporno, ali kad jednom odeš, shvatiš da upravo ta mala nepraktičnost ostrvo čini posebnim. Nije usputno ni lako dostupno, pa je osjećaj dolaska još jači.

Sljedeći put hoću da sjednem u kafić, popijem kafu gledajući more, da zavirim u još koju sporednu stazu i da sve obiđem malo sporije, bez žurbe.

Često postavljena pitanja (FAQ)

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na https://hi-jsb.blog.